Hrvatska se javnost ponovno bavi djelovanjem sigurnosnog sektora, što je drugi put u zadnja dva mjeseca. Takva “statistika” i učestalost ipak je primjerenija državama sa slabo razvijenom demokracijom, pa se postavlja pitanje zašto se to događa u državi koja je završila pregovore te čeka ulazak u Europsku uniju. Je li Hrvatska država defektne i nefunkcionirajuće demokracije? Odgovore bismo mogli naći u različitim područjima, no čini se da bi objašnjenja trebalo potražiti u reformama sigurnosnog sektora, te stvaranju sposobnosti demokratskog nadzora rada nad djelovanjem represivnog aparata. Sve dosadašnje afere pokazuju da su političke elite poprilično nesklone promjenama, i to zbog dva razloga: prvo, zbog povremenog korištenja pojedinih institucija sustava nacionalne sigurnosti za vlastite političke potrebe; drugo, zbog slabih kapaciteta i znanja upravljanja takvim složenim sektorom.
Posljednji slučaj najbolje pokazuje tu spregu politike i dijelova represivnog aparata. Obrazloženje da se radilo na osnovi zahtjeva Državnog odvjetništva, koje bi trebalo pokretati istrage u slučajevima curenja informacija po službenoj dužnosti, točno je, ali se postavlja pitanje zašto se u sličnim slučajevima nije prije reagiralo? S obzirom na to da se radilo o slučaju koji je tada posebno ugrožavao vladajuću stranku, teško je danas objasniti da se to nije radilo zbog stranačkih interesa.
Je li netko pokrenuo istragu o curenju informacija?
Zašto je baš tada zatražena i pokrenuta istraga ako smo i prije imali prepune novine podataka koji su očito bili tajni i koji su mogli ugroziti različite istrage? I u nedavnoj aferi novine su bile prepune informacija iz tajnih istraga koje smo čitali usporedo s uhićenjima onih koji su se u njima pojavljivali. Nadležni saborski odbor u svojim zaključcima spominje samo jedne novine u kontekstu curenja informacija, a pri tome zaboravlja da su jedne druge dnevne novine bile prepune tajnih podataka iz policijskih istraga, što je bilo izravno vezano uz cijeli slučaj.
Je li netko pokrenuo istragu o curenju informacija? Nije i vjerojatno neće jer je u Hrvatskoj već uhodana praksa da se ti podaci koriste za određene političke i slične obračune, kreira se i formira javno mnijenje, stvaraju se predrasude, pa i novinske osude prije pravomoćnih presuda.
Zakonski gledano, Državno odvjetništvo nije pogriješilo zatraživši istragu, ali se čini spornim postupanje policije koja istragu usmjerava prema novinarima. Čini se da našim političkim elitama uopće nije u interesu da se stvari sustavno urede te da počnemo štititi vlastiti sustav od urušavanja i potpunog degradiranja. Rezultat nečinjenja je taj da danas u Hrvatskoj malo tko vjeruje da je policija ili bilo koji dio sustava nacionalne strukture nepristran i neovisan o politici, što je velik poraz za državu kao što je Hrvatska. Svi oni koji su zainteresirani za pronalazak adekvatnih rješenja danas u Hrvatskoj nemaju političku moć jer se nalaze izvan kruga političkih elita. Budemo li i dalje čekali “političku volju”, znači da pristajemo na stanje ozbiljnih defekata u našoj demokraciji.
Tko brani parlamentarcima da pokrenu stvari s mrtve točke? Tko brani ministru unutarnjih poslova da se sastane s udrugama civilnog društva i da usuglase zajednički prijedlog civilnog nadzora policije? Tko sprečava predsjednika države i premijera da sazovu Vijeće za nacionalnu sigurnost i da se tamo dogovore što će se dugoročno poduzeti na promjeni sadašnje prakse. Da, njihov bi odgovor mogao biti kako nije izvanredno stanje i da je nepotrebno sazivanje toga tijela, ali time će pokazati da uopće ne razumiju svoju ustavnu ulogu u upravljanju sustavom nacionalne sigurnosti koja se ne odnosi samo na izvanredne situacije već i na kontinuirano djelovanje na poboljšanju sposobnosti sustava.
U povodu ovog slučaja udruge civilnog društva i Hrvatsko novinarsko društvo traže pojačani građanski nadzor. Svakako je potrebno unaprijediti tu vrstu nadzora. No, treba znati da bilo kakav oblik građanskog nadzora ne može kompenzirati slabosti u upravljanju i ne može pomoći rješavanju problema ne pristupi li se tome sveobuhvatno. Kakav građanski nadzor danas možemo očekivati ako je čelna osoba jedinog tijela za tu vrstu nadzora u Hrvatskoj ovlaštena osoba zaposlena u MUP-u? Pitam naše parlamentarce je li to njima normalno? Vjerojatno jest, jer su oni donijeli takvu odluku. Kako naš parlament potiče građanski nadzor najbolje je vidljivo iz njegova odnosa prema Vijeću za građanski nadzor koje je osakaćeno u ovlastima! Kako očekivati da će sada parlament prihvatiti novu vrstu, oblik, proceduru građanskog nadzora ako mu je kultura tajnosti i zaštite sustava prioritetnija od izgradnje transparentnosti i odgovornosti, što je dokazano u svim dosadašnjim aferama naglašenom orijentacijom većine u parlamentu na zaštitu “svojih” struktura, što obično završi političkom svađom bez ikakva pomaka i rezultata.
Sve o aferi prisluškivanja novinara čitajte OVDJE
U takvim okolnostima, a naročito i zbog besparice, dobronamjerni upravitelj države bi šparao na sigurnosnim službama. Međutim, kako naslov kaže, sigurnosne službe se koriste za špijuniranje političkih protivnika. Prema tome, ako vlada ne špara na sigurnosnim službama nego na svemu drugom, to pokazuje njezin karakter.